Predsjednica Udruge Kamensko je sudjelovala na portalu –ŽENE I MEDIJI-

Drage i poštovane Đurđa i Biserka, hvala vam što dolazite u emisiju One nastupaju da još jednom ispričamo priču o Kamenskom i prvih 10 godina novog, vašeg Kamenskog…

29. siječnja, od 16.30 do 17.30 sati. Na Mrežu TV

Prošlo je 10 godina otkako je Kamensko odbilo umrijeti. Odnosno, tvornica je umrla i već 10 godina na njezinu mjestu u Zagrebu stoji  samo ispražnjena zgrada, strši nagrđena grafitima, poput grobnice na koju nitko ne dolazi. No, nije umrlo ime Kamensko. Priča o Udruzi Kamensko jedinstvena je u Hrvatskoj. Puno je tvornica tijekom proteklih 30 godina propalo, ali samo je Kamensko nastavilo postojati. Održale su ga žene, tekstilne radnice, nerijetko starije od 50 godina, koje su više od 30 godina radile u pogonima te nekad poznate tvornice za proizvodnju odjeće. Prije više od 10 godina od njih se očekivalo da šute, a one su prosvjedovale ne bi li spasile svoja radna mjesta. Na kraju su se morale povući, ali nisu odustale od Kamenskog. Naprotiv, stvorile su od njega simbol preživljavanja i prkosa tranzicijskom zatiranju industrije i rada. Tvornice Kamensko već dugo nema, ali živi Udruga Kamensko, ono je velika priča o malim ljudima i njihovoj nepokolebljivosti, a večeras će na nju podsjetiti moje gošće

ĐURĐA GROZAJ, predsjednica Udruge  Kamensko

i

BISERKA HRBUD, nekad radnica Tvornice Kamensko i sudionica projekta novog Kamenskog od prvog dana

 

Sad je već nešto više od 10 godina prošlo otkako ste pokrenule Udrugu Kamensko. Jeste li tada očekivale da ćete preživjeti 10 godina, da ćete otvoriti radna mjesta, da ćete čak i u vremenu korona-krize zapošljavati?

Govorili su o vama posprdno da ste stare, da ste babe, pitali što vi hoćete… A vi ste, kako ste jednom kazali, osmislile program preživljavanja jer niste htjele da društvo od vas napravi prosjakinje. Što biste danas poručile onima koji su vas nazivali starim i potrošenim babama, koji su vam govorili da ste kokoši koje će kokodakati tri dana, a onda otići kući?

Udruga Kamensko, radionica za izradu odjeće i udruga, osnovale su, dakle, otpuštene tekstilne radnice Tvornice Kamensko, kako biste, među ostalim, jedna drugoj bile potpora u egzistencijalnoj i emotivnoj krizi u kojoj ste se našle. Sjetite li se i danas kako je bilo prije 10 godina, kako ste živjele, kolika je neizvjesnost bila pred vama?

Prođete li ponekad Reljkovićevom ulicom i bacite pogled na zgradu u kojoj ste radile godinama?

Tvornica Kamensko nazivala se tada Kuća europske mode, bila je simbol Zagreba i Hrvatske. Šivale ste odijela i bivšem predsjedniku Tuđmanu, dresove Dinamu, a 99 posto robe išlo je u izvoz… Je li vam se tada činilo da nešto može krenuti toliko krivo da se sve to uruši?

Tri godine ste bez plaće… Nakon svega i na ulici ste ostale s dugovima za neisplaćene plaće… Kako je tada izgledao život prosječne radnice Kamenskog?

Tijekom 30 godina industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je gotovo do kraja uništena. Mnoge su tvornice propale. Kad je došao red na Kamensko nitko nije očekivao da će se žene, mahom srednje dobi, izraubane radom u pogonima, onako organizirati i dignuti na noge, da će se neće povući u tišini i nevidljive. Što vas je pokrenulo?

Vaša odlučnost je bila nevjerojatna. Dotad u Hrvatskoj neviđena. Štrajkale ste glađu devet dana i devet noći, niste išle kući, spavale ste pod šatorima, na kartonima, u vrećama za spavanje… Jednostavno se niste dale. Jeste li mislile da nešto možete postići, spasiti tvornicu, nastaviti sa životom…?

Tada ste se suočavale i s prijetnjama, svjedočile ste o sudaru s mafijom… Je li vas bilo strah? Imale ste obitelji, djecu…

Mnoge među radnicama Kamenskog u tom su stresu oboljele, neke su izgubile bitku za život i preminule… Je li ovo što ste stvorile priznanje i počast i njima?

Kako se u tom kaosu, uzburkanim emocijama, strahu za budućnost začela ideja o novom, Udruzi Kamenskom?

Kad ste počinjali, značajna je bila pomoć od tadašnjeg predsjednika države Ive Josipovića, koji vam je kupio stroj za pravljenje rupica na odjevnim predmetima. Kakav je, inače, bio vaš odnos s političarima? Pitam to i zato što je vaš prosvjed trajao predugo da bi to političarima bilo ugodno… Jeste li se suočavali tada s njihovim pritiscima da odustanete od prosvjeda, jesu li vam obećali neka rješenja…?

Koliko je za cijelu priču o Kamenskom, pa i za vaš novi put, osnivanje Udruge, otvaranje proizvodnog pogona, bila važna zainteresiranost medija? Puno se pisalo o Kamenskom, o vama… Nije bilo uobičajeno da žene pružaju takav otpor…

Na samom početku rada Udruge Kamensko kakvi su vam bili planovi? Jeste li vidjele sebe u nekoj daljoj budućnosti?

Odmah je krenulo dobrim smjerom. Bilo je puno narudžbi, čak niste sve mogle ni prihvatiti… Što ste radile? Otkuda su dolazile narudžbe?

Pročitala sam da su vam u to vrijeme čak stigle poštom  jedne hlače iz Dubrovnika da ih skratite, a iz Cavtata su vam poslali suknju i naručili da po njoj sašijete još dvije iste…  Je li to bio znak podrške naručitelja žrtvama privatizacije i tranzicije?

No, nije bilo lako. Počinjali ste nekoliko puta ispočetka. 2012. godine, nedugo nakon što ste ušli u prostorije gdje ste smjestili pogon, puknuo je magistralni vod u blizini radionice Udruge Kamensko i ostale ste bez 300 metara tkanine i čak 13 šivaćih strojeva… Kako ste iz toga izašle?

Jedan stroj od tada nosi ime po gradonačelniku Bandiću, zar ne? Imate i jednu Kitarovićku?

Što vam je bilo najteže u poduzetničkim vodama? Naime, vi ste došle iz nepoduzetničkog miljea i odjednom ste morale savladati mnogo novih informacija, procedura, shvatiti logiku tržišta…

Je li bilo situacija u kojima ste pomišljale da bi najbolje bilo odustati i od toga?

Koliko vas je danas u Udruzi Kamensko?

Nekoliko kolegica je uspjelo iz Udruge Kamenskog otići u mirovinu. S obzirom da je bila riječ o ženama koje su ostale na cesti, beza nade i prihoda, ovo se čini kao čudo… Osjećate li vi ponekad da ste uspjele napraviti čudo?

Iako su, dakle, projekt Udruga Kamensko pokrenule bivše radnice ugašene tvornice Kamensko, tijekom vremena vi ste na stručnom usavršavanju imale i mladih snaga koje su stjecale iskustva kod vas… Koliko vam je važna mladenačka energija? Je li to sjedinjenje mladosti i iskustva?

Kako danas opstajete na tržištu?

Organizirale ste i modne revije, surađivale s raznim udrugama, dobile mnoge nagrade… O vama pišu mediji u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Nagovaraju vas da objavite knjigu… Koliko je važno ostati prisutan u javnosti? Hoćete li napisati knjigu?

Nema gdje vas nije bilo – jednom ste išle i u Bruxelles. Zašto?

Šivale ste različite stvari – od uobičajene odjeće, do kazališnih kostima, posteljice, toga za sveučilište, zaštitnih maski, ruksake… Vaša svestranost je neupitna?

Imate i volonterki, žena u mirovin, koje rade s vama. Što i motivira, želja da budu aktivne…?

Kako preživljavate ovo vrlo izazovno razdoblje pandemije?

U međuvremenu ste osnovale i tvrtku Otvoreno Kamensko d.o.o. Kako vas ljudi koji bi nešto naručili mogu pronaći – preko Facebooka, web stranice…?

Mogu li oni koji žive u Zagrebu ili planiraju doći negdje pogledati i izabrati nešto iz vaše ponude?

Što bi bilo pametno naučiti iz vaše priče o Kamenskom? Je li ovo priča o tome da ne treba odustati nikad misliš da nema izlaza?

Žene često sebe doživljavaju kao one koje ne mogu promijeniti stvari, pogotovo kad uđu u zrelu dob, pa im počnu govoriti da im je prošao rok trajanja. No, vi tvrdite – nema roka trajanja… Što biste poručile ženama koje sumnjaju u sebe i misle da je njihovo vrijeme prošlo, da mogu još samo trpjeti i čekati da neka loša situacija u kojoj su – prođe?